What a feeling…
Sat otkucava, kroz zid čujem podsjećanje na njegovo postojanje i slabost u noći kad oči ne pronalaze mir. Osjećam te na duši. I u mraku pružam ruke dok se borim za vazduh. Više ne znam gdje se nalazim i gutam kiselinu života, a on uporno i dalje kuca, kao srce nekog bezbrižnog bića. To biće …
Neprekidna borba s počecima koji ne završavaju krajevima - već nepostojanjem. Moja djeca su postala sirota i usamljena, pomrla od gladi i nazeba u skrivenim fiokama mojih kreativnih stanica. Sve nenapisano lebdi oko mene i neće...neće da mi se vrati. Čekanje postaje moja najveća vrlina i tihi strah.. da tamo negdje na kraju svijeta u …
Nema te u danima kada su padale kiše, i kad se kidalo sve u meni. Bio si nepoznato poznat lik iz prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. Ostavljaš tragove tamo gdje ne smijem ni pomisliti da te ima. Isteklo je vrijeme nedostajanja Nema vise prostora za jos jedno obećanje, prastanje, nadanje. Sve što smo bili ostaće kao rasuto …
Budim se. Jutro započinjem istim mislima i strahovima kao molitvama. Jer sve što želim stane na jedno malo parce papira koje zagubim, A trebam ga Da me vrati u život onda kad zaboravim ko sam I kome pripadam. Nespretno ostavih snove okačne o nečije tuđe želje Dok sjedim na zemlji hladnoj kao led I maštam …
Budi miran i tih, hoću da mi ostane trenutak kad smo se gledali zatvorenih očiju. Ne izusti na kraju sve ono što je htjelo glas početka. I molim te, budi pažljiv sa svime što dodirneš jer sad, baš ovdje - još jedan udisaj i više ne postojim(o). Krenula sam, ne znam kad, kud, ni gdje …
Sanjala sam noćas kako odlazim, i svaki otisak stopala činio se lakim dok je nastajao, nije bilo boli, nije bilo osmjeha ni ničega što me podsjeća na ono što nemam. U jednoj ruci nosila sam tvoju dušu u drugoj čvrsto stisnuto parče tvoje kose i sve uspomene među zubima ugušene jezikom. Plakale su... Plakale su …
Ogoljenim glasovima ispuštam krike jer krenule su vode iz dubina, tekući pravcima nemogućih puteva. Ako me ujedeš za još jednu suzu to znači da se smo dva dijela. Postaješ proziran i go, a tek je počelo. Ona. Mjenja mjesto i vreme brzo kao misao, ko ne uhvati njene pokrete biće zabačen u kutak agonije obojene …
Pokušaj, prepustiti zvukovima sve svoje strahove da vrište, da lupaju, da stvore haos i iz njega izbace samo ono što nisam. Pusti neka vrijeme teče, i ako ponekad zadrhtim na spomen tvojih usana, biće da je značilo, i više nego što ti želim priznati. Nijema sam, riječi me izdaju i svaka želja odzvanja u meni …
