Ruke sam odvezala. Povedi me sa sobom kada kreneš, jer u mislima daleko, najdalje ostavljam gole tragove i vrištim strahove, koji u snovima žive svoju umišljenu realnost. Bole, kao izlomljeno tijelo u beskonačnom padu. Mole,… Više
Na kraju
Drhte mi ruke.
Blatnjavih cipela gazim po grobu dok se ne pretvori u ravnu liniju i na njemu izrastu trava i kakvo drvo. U tišini civlim kao pas, držeći se za tvoju dušu. Zakopan si negdje, gdje trulenje predstavlja spas i ako se budem dovoljno dugo okretala oko svoje ose, vrtoglavica će izbrisati mjesto na kom sam te ostavila.
Glad.
Tupim makazama sječem kosu koja nečujno pada na pod i gravitacija mi više ne može ništa, lebdim negdje iznad svega. Ništa me ne može dotaknuti. Ni jedan zvuk probuditi.
Hladnoća.
Šapnuo mi je da me želi rukama tražeći moju kožu ispod odjeće. Pretvorila sam se u kamen i napustila tijelo dok mi je radio sve što poželi.
…toplota njegovog tijela mi se gadila.
Jecaj.
Van zakona prirode, čulo mirisa me brani od ludila i opet osjećam samo ukus tvojih suza.
Noć punog mjeseca
Još jedna noć punog mjeseca.
Stoji gola pred ogledalom. Vidim samo nju. Naše borbe su mučne i teške. Koliko god se opirala želji da je dotaknem, ipak.. ruka sama krene. Od nje se ne bježi, nju se grli…jako, najjače, do trenutka kada više nema boli, nema emocija, nema grimase. Osjećaš li njenu želju, duboku kao ponor koji ne prestaje? Kao najdublje pećine, vlažna je njena duša od slane tuge.
U slijepim očima traži sve što ti ne pripada, a pripada sve, jer večeras poklanja i ono što ne želi dati. Noktima grebe vazduh i bori se za glas koji je izdaje.
Njen urlik ostaje u jeziku, dok požuda prijeti istrebljenu zdravog razuma, jer šta je svijetlost, kada je ostao samo mrak umornih kapaka?
Ona, sanjiva, udahnula te i nježno se budi u još jednom jutru punog mjeseca.
Oslobođen(a)
Znam da me neće prepoznati,
kad sunce prolije svijetlost u zjenice,
i zaslijepi.
Jedino dobro u svemu je toplina otkucaja
koja tjera kožu na divlje galopiranje.
