Fantom

Jedan od onih zabranjenih dana,
kad mi ne treba(š).
Teška srca priznajem drugima, al’ sebi neću.
Nikad.
Držim se te riječi kad se nemam više za šta držati.
Znoje se dlanovi i umorna sam.
Klizim.

Otvorenih očiju sanjam tvoje ime.
I onda kad me ne shvatiš ja shvatam za oboje.
Na sigurnom si, ne boj(im) se.

I sad nekad noću čujem njegov glas
Govori mi da se ne skrivam, jer nemam gdje pobjeći.
Drhtim jer me previše poznaje,
plačem jer znam da je u pravu.
Ljuta sam,
jer mu ne vidim lice, a njegova sam.
Tu sve počinje i završava.

Zatvaram oči i ne dišem.

Ti

Odavno sam u ratu sa sudbinom
i otimam joj se svaki put kad neko pomene njeno bivanje
spremna da je ugrizem ako mi se približi
jer još uvijek ne znam da li imam zakašnjenje
u kucanju na vrata ljubavi.

Riječi su postale prazne, a misli teške.
Diše još samo toplina tijela i drhtanje
na svaki osjećaj koji odumire.

Ne znam da li je hrabrost ili ludost
spustiti zavjese svijesti i stvarnosti
te u tami štipati želje i tjerati ih da se ostvaruju
jer  negdje daleko, u  najluđim snovima
usudila sam se,
odlučila sam,
da si baš ti – moje postojanje.

 

Unuk

Bilo je vrelo avgustovsko jutro kad sam sjedio na drvenoj klupi ispred djedove kuće brišući znoj sa čela i čekajući da on završi doručak. Volio je jesti sam i niko nije smio biti u prostoriji gdje on jede. To bi ga naljutilo pa bi počela galama i psovanje.

Nastavi čitati “Unuk”