Zaronim u dubine na dah i tražim svjetlo u nama, kad me povuku za jezik da pljunem u lice svemu što me rastavlja i sastavlja. Ciglu po ciglu. Atom po atom. Mač zaboden u srž… Više
Suša
Šta stane u hladne zagrljaje,
uzgajane na poljima bez ploda.
U suvim brazdama kriju se zakopane suze
i čekaju kapi ispod svjetlosti, kao dugu,
da razvuče osmjeh koji se ne nazire.
Liječenje bola
Slobodno vrijeme je vražje vrijeme, ako ga imate previše. Prerazmišljavanja u opasnim krivinama, brzinama, visinama i dubinama.. i pitanja – Zašto ja? Zašto meni? Zašto sad?
Istina je, da nisam uvijek bila za sebe dovoljno tu. Tražila sam mane u skoro svakom ogledanju i trpila više nego što sam morala – jer rekoše treba se uklopiti, pripadati. Možda sam dosadašnji život bacila na zbunjenosti, tražeći smisao same sebe, da se upakujem u neki kalup i u njemu istrunem…ali.. ne znam se kalupirati pa i dalje lebdim između svega i ničega u besmislu rađanja i umiranja.
Ipak, svakog jutra biram rađanje, jer sam radoznala, uvučena u prevaru življenja i sviđa mi se to . Sviđa mi se voljeti, sviđa mi se patiti, sviđa mi se prilika da svaki novi dan ima svoju novu noć. Sviđa mi se ringišpil i vrtenje na stollici dok mi ne bude loše, jer sam sama izabrala da mi bude loše. (A i čemu biranje? Daj mi sve!) Sviđa mi se moj alter ego, kad mu dopustim da bude muškog roda, realan i baci me na koljena odgovorima niskih udaraca na sve što mi nije jasno.
Zašto ne TI? Zašto ne TEBI? I zašto ne SAD?
Jednog trenutka više se nećeš rađati.
Raduj se i grli svoju bol snažno, jer će te napustiti.
Kotrljanje
Čujem kotrljanje voza po šinama.
Sa ove udaljenosti to priziva kišu
i razliva zvuk svega gdje još nisam bila.
Ne osjećam tkivo.
