Rđa na crvenoj ogradi dvorišta djetinjstvabrani gole grane na zimskom suncupoznavajući vjetar nošen šapatom uspavankekasno je, noćNakrivljen šešir kao pozdravsmrzli prsti i ulice bez krajasašivene kao zagrljaji.Polako griju, otop(l)iće hladnoćuPrestaćemo drhtatidok gledamo okićene borove tuđih… Više
Nosim sa sobom najbolje što imam. Uvijek.I sve dok ne klecam i ne pjenim pod težinom, sigurna sam ovaj put.Kreni prema toj planini zvanoj ti.Sretni sebe i ispričaj mi sve o ničemu.Napiši mi pismo o… Više
Uopšte ne zavidim današnjim generacijama koje odrastaju u doba interneta. Da, postojala je želja za ljepotom (izgledanjem kao ovaj ili onaj) i prije toga, ali društo je više nego ikad opterećeno fizičkim izgledom. Potrebno je… Više
Drugi dan proljeća i buđenje u neočekivano hladno jutro. Ne izlazi mi se iz toplog kreveta, ali nakon sat vremena (vrijeme brzo ide) listanja ekrana društvenih mreža ustajem, čisto da me ne bi grizla savjest zbog još jednog neiskorištenog dana. Nastavi čitati “Običan dan u neobičnom vremenu” →
Dva sata gledanja praznih stranica.
Obećane mi riječi, nisu dolazile.
Bez srdžbe.
Nema emocija, nema pisanja.
Biće da i nas nema,
sve dok jedno ne popusti.
Il’ živjeti il’ umrijeti. Nastavi čitati “Bjelina” →
Noći pune okretanja. Jutra sa ukočenim vratom. Biće da sam opet kupila pogrešan jastuk ili više nije u pitanju to, već nešto treće?
Radujem se proljeću kao nikad do sad, jer mislim da patim od sivila i dijagnoza bi mogla biti nedostatak žute. Vijesti o koroni postala su stara vijest, a čini mi se da nismo odmakli dalje od početka kraja ili smo došli do kraja početka? Jebiga, mislim da se polako gubim.
S htijenjem da dodam malo začinskog smisla svome postojanju odlučila sam pisati. O bilo čemu, jer ionako nam se dnevno servira gomila govana i postalo je tijesno. Još malo zbog smrada će se ostati bez čistog vazduha, padaćemo jedni preko drugih u nesvjest.
Mada, život teče i ne bere brig(e)u.
Otkrićeš ponovo Benedikta Kumberbača(ok, već vidim da će se neko javit kako sam pogrešno napisala) u izvanrednoj ulozi Šerloka, i gledaćeš ga opet dvije, tri epizode po danu. Koliko te neke na izgled besmislene stvari mogu činiti srećnom. Kratkotrajno, ali ipak srećno. Ne bi valjalo biti stalno sretan, je l’ da? Ne znam, nisam nikad bila stalno sretna…Posle toga šetnje i smišljanje teksta za roman koji ti stoji tamo u nekom folderu započet…da, e taj! Znam da znaš.
Žderem se po malo zbog svega i svačega. Istina. Možda je neke persone trebalo na vrijeme poslatu u vražju mater dok se još imalo prilike – fejs tu fejs. Ugurati im srednjak do grla. Ugristi koga je trebalo i otkinuti ono što nam pripada, ali de znaj da ti život ma koliko mi htjeli slobodu, robovski zavisi od drugih. Ali koprcaćemo se, ne odustajem, samo se ponekad jako, jako umorim. Htjela bih sjesti.
U borbama sa samom sobom i cijelim svijetom odlučila sam se za put opuštanja i opraštanja sebi. Nema veze što nemaš karijeru i sve ostalo što si zamišljala imati do trideset i prve. Sranja se dešavaju, ne možemo (ne umijemo) svi živjeti po default-u. Najvažniji korak je učinjen, ostali idu lakše iako hodaš po zarđalim ekserima, ali stisneš zube i u sebi najglasnije navijaš. Ma ti to jebeno (zaista) možeš i nema ko da govori suprotno.
Iz šetnje se vraćaš i sa kilom raževog brašna. Da… vrijeme je i za taj starter za kiselo tijesto kome će trebati oko sedam dana da se napravi. Šta je sedam dana u svim ovim noćima i danima koji prebrzo prolaze i plaše te. Ne bih htjela trepnuti i u ogledalu gledati neku ženu sa šezdeset dvije koja se ne osjeća kao da ima šezdeset dvije. (Ono nije neka frka..Samo kažem!)
Pusti neku dobru muziku. Nešto staro što voliš.
Mijesićeš hljeb bez germe, poslaćeš nekoliko aplikacija za posao, gledaćeš Šerloka. Radovaćeš se kad ti se raduje, zaljubićeš se kad ti se zaljubljuje, plakaćeš kad ti se plače, jer ionako ništa u životu ne čeka na nas – već nam dolazi u susret.
I nema okolo…
slavakaramanovic.wordpress.com