Među maslinama

Otvorio je širom prozore.
Sparina nošena vjetrom polako je ispunjavala prostor njegove sobe.

Bio je jun. Bučan i vruć kao i svaki prije do tad. Turisti su milili poput mrava kroz uske ulice starog grada. Oni koji su mogli su kupovali nakit i suvenire, a ovi drugi samo gledali cijene i maštali.

Već nekoliko godina dolazi ovdje i iznajmljuje mali sobičak u potkrovlju. Nije mu bilo toliko do mora koliko do prosto svih tih mirisa koji su ga pdosjećali na djetinjstvo i vesele dane među stablima maslina i golog kamena.

Vožnja od dva dana autom i nekoliko sati trajektom nije mu se činila velikim i teškim sve do sad.

Ostario sam – promrmlja protegnuvši se.

Nastavi čitati “Među maslinama”

Crveno slovo

Kata nije bila vjernica.

Kata nije bila vjernica, ali je pratila u vjerskom kalendaru crveno slovo i svima branila da rade na te dane sve što nije bilo neophodno.

Kata je bila ćerka, sestra, prijateljica, supruga, majka, domaćica i šalterska službenica.

Kata je bila skromna žena u svojim četrdesetim godinama, koje je ponosno noslila kroz kuću, kroz grad, kroz posao na petcentimetarskim potpeticama u svako doba godine.

Kata je psovala malo, ponekad i to samo sunce kad je jako ljuta.

Njena na paž ošišana kosa boje kestena viđala je frizerske makaze na svakih mjesec, dva, jer Kata je imala takvu frizuru već deset godina. Toliko je često bila u salonu da je se sprijateljila ne samo sa frizerkom nego i sa još dvije žene, Janjom i Mirjanom.

Nastavi čitati “Crveno slovo”

Alterego

Sjećanje razbijeno u komade gleda me očima djeteta
i svaki pokret koji napravim ostavlja otiske
duboke i tijesne na duši koja se suši i osipa
dok je raznose vjetrovi iz pukotina stvaranih vjekovima.
Koliko snage treba ženi da nosi kofere svojih pogrešaka
da ih ne krije i da ih se ne stidi kao kopiladi
ostavljenih na nečijem pragu u želji za spasenjem?
Kao lutajuće riječi kakvog proroka
ostavljam na volju to hoćeš li me uzeti ili ne,
jer otrovom se hranim i trčim u propast
čak i onda kad mi noge polome,
a usta zašiju da ne govore i prosipaju uzdahe
u tami naših sopstvenih utopija.
Prkosim svemu što me sputava i
tjera da se sakrijem u odaje svog bića.
Srednji prst za strahove i crvave strasti koje sam
stojećki odbolovala, eto vam…

još jedna prljava postelja
još jedan izgužvan san i u njoj stranac,
još jedno traženje  –
evo, iz noćne more – budim se.

Dvije prazne čaše

Ulične udubine bile su ispunjene vodom, hodala je polako s rasklopljenim kišobranom iako kiša više nije padala.

Imala je dovoljno vremena.

Da razmisli.

Da se predomisli.

Torba koju je držala jednom rukom postajala je sve teža, baci je na trotoar i zastade. Bila je u poznatom dijelu grada jer tu su nekad stanovali. Okrenula se oko sebe gledajući svaku zgradu.

  • Da..dobro.. – rekla je poluglasno i sklopila kišobran.

Izvadila je telefon iz džepa i otkucala sms prijateljici.

 Šetala sam okolo dobrih pola sata pa sam se i umorila, ali evo me sad pred zgradom idem to obavit. Javim ti se kasnije.

Sačekala je zvuk izvještaja, a zatim stavila telefon nazad u džep.

  • Kreten.. – reče saginjući se da pokupi kišobran i torbu na trotoaru.

Osjetila je da joj klecaju koljena, ali je bila svjesna da više nema smisla odugovlačiti i ušla u zgradu. Na njihovom prijašnjem sandučiću sada je pisalo neko novo ime – L. Knop.

Nastavi čitati “Dvije prazne čaše”

Tango za nju

Otvorila je oči, zatreptavši nekoliko puta kako bi bila sigurna da gleda i zaista vidi samo mrak. Napolju, negdje u daljini odjekivale su sirene policije, hitne pomoći ili vatrogasaca, nije bila sigurna.

Nedostaje joj Buenos Ajres.

Udahnula je duboko, a zatim polako pomjerala ruke do pokrivača koji se nalazio na njoj i sklonila ga. I tako mala radnja izazivala joj je bolove. Ležala je još neko vrijeme otkrivena i pripremala se za okret na lijevu stranu prema noćnom stoliću sa lampom i mobilnim telefonom.

Okrenuvši se ispusti iz sebe jedno “Jao”.

Opet je pravila pauzu ležeći tako na boku u mraku, otkrivena. A zatim izbrojivši do pet pomjerila ruku prema telefonu čiji je metalni okvir davao jedva vidljivi odsjaj. Pritisnula je da ga otključa i zaslijepi je iznenadna svjetlost, škiljeći vidje da je  pola tri ujutro.

Uzdahnu…izvini Marija pomisli u sebi i pritisnu poziv.

Nastavi čitati “Tango za nju”

Opet počinju kiše

Danas je bio jedan od onih dana kad mrzim što je jutro, kad pomjeram alarm na svakih deset minuta ne bih li kako ubrala još koji minut sna..ali ležim, zgrčena na krevetu pokrivena sa skoro svim što imam u stanu i tresem se, grozničavo.

Nisam bolesna fizički – ne. Boli me duša, boli me vid, boli me sluh.

Ponovo zvoni alarm.

Sad je već 6 ujutro, krajnja granica dodatnog ležanja je pređena, ako želim stići na stanicu i na posao, sad – moram ustati. Zatvaram oči još jednom i slušam melodiju alarma. Shvatam da je vrijeme za neku drugu ova mi dosadila i prepadne me svaki put kad je čujem, jer me podsjeća na nešto neželjeno, nešto što me izvlači iz ovih kvadrata sigurnosti u kojima se osjećam nesretno. Sigurno nesretna – to mi je dijagnoza.

Samo je potrebno ustati, govorim  sebi. ..Ustani, molim te…

U sekundi bacam pokrivače sa sebe i pomireno ustajem.

Gasim alarm.

Nastavi čitati “Opet počinju kiše”

Ruže Javorke Katić – drugi dio

Taj dan do podne, Javorka je pomagala ocu u radnji. Bio je to lijep prostor od devet kvadrata pun raznih stvari koje bi trebale seoskim domaćinstvima. Svaka od sestara ponekad bi pomagale ocu ali on je najviše volio kad je Javorka tu, jer dobro je razumjevala posao i znala kako treba razgovarati sa mušterijama. Činilo mu se da voli to.

  • Razmišlj'o sam tebi da ostavim radnju kad umrem – reče joj dok je ona slagala kutije sa ekserima na police.
  • Ju, tata šta pričaš to, daleko je to još..
  • Daleko il’ blizu, nije bitno..htio sam da znaš..eto, da imaš na umu..

Okrenula se prema njemu i na koji trenutak ga posmatrala. Bio je udubljen u upisivanje današnje nabavke, sjedeći za stolom kraj prozora da bolje vidi. Bio je visok, mršav, prosjede kose i kukastog nosa, ličio je dosta na svog pokojnog oca Miloša. Narod bi rekao – pljunuti on. U svojim dugim prstima držao je olovku i vješto prebacivao stranice.  Osjetio je da ga posmatra pa se okrenu ka njoj i pogledi im se sretoše. Spustivši naočare malo niže, pogleda je preko njih svojim smeđim krupnim očima.

Nastavi čitati “Ruže Javorke Katić – drugi dio”

Ruže Javorke Katić – prvi dio

Cijelu noć olujno nevrijeme haralo je selom, praćeno jakim vjetrom, kišom i grmljavinom. Javorka Katić, ležala je u svom krevetu tiha i uplašena, već žaleći svoje ruže koje su prepuštene tako okrutnom nevremenu. Iz misli je prenu njen čupavi mačak koji je skočio na krevet, a u tom je i prepao. Pociknula je.

  • Ih avetinjo jedna..bjež’ s kreveta crko dabogda..za mal’ se upiša od stra'ota…
  • Šta se jediš glupačo, što ga puštaš u sobu s nama… Probudište me, a jedva sam zaspala. E, pa tačno mi nekad žao što se ne uda’ za onog ofucanog Durađa, barem da mi život'nje po kući ne ‘odaju i da spavam u miru.

Starija sestra Jagoda bila je lakog sna, i često bolešljiva pa joj je i to remetilo odmor noću. Najgore od svega bile su joj alergije. Činilo joj se nekad da je na samu sebe alergična.

  • De začepite obje ako boga znate…

U tom puče jak grom i nekoliko minuta tri sestre Katić su ćutale, dok je četvrta hrkala dubokim snom.

Nastavi čitati “Ruže Javorke Katić – prvi dio”