What a feeling…
Sanjala sam noćas kako odlazim, i svaki otisak stopala činio se lakim dok je nastajao, nije bilo boli, nije bilo osmjeha ni ničega što me podsjeća na ono što nemam. U jednoj ruci nosila sam tvoju dušu u drugoj čvrsto stisnuto parče tvoje kose i sve uspomene među zubima ugušene jezikom. Plakale su... Plakale su …
Ogoljenim glasovima ispuštam krike jer krenule su vode iz dubina, tekući pravcima nemogućih puteva. Ako me ujedeš za još jednu suzu to znači da se smo dva dijela. Postaješ proziran i go, a tek je počelo. Ona. Mjenja mjesto i vreme brzo kao misao, ko ne uhvati njene pokrete biće zabačen u kutak agonije obojene …
Pokušaj, prepustiti zvukovima sve svoje strahove da vrište, da lupaju, da stvore haos i iz njega izbace samo ono što nisam. Pusti neka vrijeme teče, i ako ponekad zadrhtim na spomen tvojih usana, biće da je značilo, i više nego što ti želim priznati. Nijema sam, riječi me izdaju i svaka želja odzvanja u meni …
Ostala sam, zakopana negdje između nikad i zauvijek. Spašavajući prolaznost, polako otimam ono što mi dolazi. On, sjedi kraj mene. Osjeća kap hladnoće, jedan odsutan pogled i boluje u modrim očima kojih više nema. Još uvijek u ljudima tražim, nešto čemu ne znam ni ime ni oblik, i svaki trenutak ispunjen prazninom stvara osjećaj pripadanja dok …
Izgužvanim riječima, tražim puteve bivanja, i svakim pretrpljenim udahom saplićem bol i lažem.. Lažem samo onima koji dodiruju slijepim pogledima, režu polomljenim osjećajima i plaše tihim strahovima. A ti...ne daj da prestanem biti ljubav, ako mi je to ime, ako se tako zovem, jer šta preostaje crvenim dlanovima sem divljih jecaja, ubranih u poljima uvenule sreće. Postajem, ostajem i izčeznem …
Prije dva dana prisustvovala sam zanimljivom predavanju mladog devetnaestogodišnjeg Tomaža Humara, sina pokojnog slovenačkog alpiniste Tomaža Humara (1969-2009). S obzirom na to da je jako brzo pričao, a ja sam još u fazi učenja slovenačkog bilo mi je malo teško da ga ispratim, ali ono što sam razumjela i zapamtila pretvoriću u redova teksta ovog …
Nastavi čitati Najmlađi čovjek koji je prešao svijet biciklom
S obzirom da sam zaboravila na ovo onako..skroz na skroz, te me je blog Moji mali svetovi na to podsjetio, odlučih danas odraditi. Iskrena da budem ne sjećam se više ko me ne sve tačno nominovao zapamtila sam samo Brankicu i Jelenu. Hvala vam 🙂 Pravila su jednostavna: zahvalite se blogeru koji vam je dodelio nagradu …
Otvorio je širom prozore. Sparina nošena vjetrom polako je ispunjavala prostor njegove sobe. Bio je jun. Bučan i vruć kao i svaki prije do tad. Turisti su milili poput mrava kroz uske ulice starog grada. Oni koji su mogli su kupovali nakit i suvenire, a ovi drugi samo gledali cijene i maštali. Već nekoliko godina …
