Putovanjima*

Zaronim u dubine na dah i tražim svjetlo u nama,
kad me povuku za jezik da pljunem u lice svemu što me rastavlja i sastavlja.
Ciglu po ciglu. Atom po atom.
Mač zaboden u srž ima dvije strane i jednu ranu.
Šta ako ne iskrvarim(o)?
Iščupaj mi iz krila pero i zagolicaj tabane usnule na prečicama koje nikud ne vode,
jer sad je vrijeme stvarnosti. – Otvori oči.
Probudi me samu na golom hladnom kamenju.
Mirišeš na kišu, vjetar i maglu,
pa ću zamišljati da sam ptica u oblacima koja vođena toplinom leti ka Suncu.
Feniks. U crvenom da izgorim i iz sivog da se rađam.
Biću mitološko. Biću prošlo. Biću buduće.
I ako išta između svega toga stane, biću i to! Obećavam,
ali ne ispunjavam..skoro pa ništa. Gadljiva sam na tu riječ.
Ne ljuti se. Poljubi me francuski, al’ ne zaboravi šta jesmo i nismo.
Upakovani u ambalaže bez etiketa idemo daljinama…
i kad je najteže neodustati,
i onda kad me nema dovoljno ni za sebe –
nauči me kako se (po)kreće ispočetka i (o)sjeća cijelim bićem.
Ciglu po ciglu. Atom po atom.

  • preporuka uz čitanje ovog gore napisanog teksta 😀

Dodirivanje sreće

Imala je hrabrosti držati vatru golim rukama.
Ležim u hladnoj vodi zatvorenih očiju.
San u snu.

Jesam umrla?
Nisi, samo spavaš.
Hoću da se probudim.
Ne još. Spavaj.
Hladno mi je.
Ne izmišljaj.
Ko si ti? Gdje sam? Zašto ne mogu otvoriti oči?
Au koliko pitanja… Ćuti i spavaj. Probudićeš ostale.
Koje ostale?
Pa, ostale koji spavaju.
Ko spava?
Svi spavaju.
Ti ne spavaš.
Spavala bih da mi daš.
Zašto me peče grlo?
Operisala si krajnike.
Danas?
Ne danas ludo, prije 20ak godina.
Pa zašto me sad boli?
Povukla si sjećanje.
Odakle?
Iz guzice jebote. Hajd’ ćutimo 5 minuta.
Je l’ prošlo 5 minuta?
Prošlo je 5 sekundi.
Pa, da su mi oči otvorene vidjela bih vrijeme.
Ne lupetaj, vrijeme se ne može vidjeti.
Može!
Ne može!
E, pa može..
Okej, pametniji popušta.
Ma jebi se. Hoću da idem odavde.
Ne možeš. Nesretna si.
A?
Šta sad si i gluva odjednom?
Kako sam nesretna?
Aaa, ipak si čula.
Zašto se ne mogu pomjeriti?
Ne mjenjaj temu.
Ne mjenjam temu!
Mhm.da…Moraćeš nešto da uradiš.
Šta moram da uradim?
Da uradiš da budeš sretna, genije.
Kako se to radi?
Evo sad ću pogledati u priručnik o tome kako biti sretan…Pih, ništa. Prazno.
Kako prazno?
Prazno kao prazno. Nema slova, riječi ni rečenica.
Htjela bih biti sretna.
Pa budi. Ko ti brani.
Ne znam kako.
Sreća je u tebi.
Mogu li je dodirnuti?
Nije opipljiva.
Pa, šta onda da radim?
Uskoro ćeš se probuditi iz prvog sna. Otvorićeš oči i ustati. Mene tad neće biti tu, ali kad ustaneš izbroji do deset i prođi kroz velika vrata ispred sebe. Nemoj se bojati, ovo je tvoj san, sve što će biti ili neće do tebe je. Zamisli lijepo i biće lijepo. Posle toga probudićeš se još jednom, taj san je tvoj i svačiji. Možeš zamišljati dobro ili loše, ali neki ishod neće biti samo do tebe, budi sprema da to prihvatiš,

…i shvatićeš, da već jesi sretna,
ako to želiš biti…

 

Khm..
Šta je sad?
Može li uz sve ovo neka muzička podloga?
Ništa bez malo dramatizacije, ha?
Pa ono..mislim… Sia – Never give up..tako nešto.
O, tu volim. Može! Ajde gubi se sad, probijaš mi termin…Žene…

 

U plavom

Riječi su oštre i šiljate, skovane od olova.
I prokleta i sveta ne nazirem siluetu koja traži sebe
jer je sad sve dotiče, al’ je ništa ne dodiruje.
Izgubljeni u cirkusu očima klovna.
Smijeh na silu pred strahom –
da se ne zaboravim.
Hodamo na rukama i žongliramo naše duše nogama,
stisnute teškim zrakom.
Ako me osjetiš kao tupu bol u rebrima
udahni i izdahni,
i prestaću.
Možeš biti svačije tlo,
i nemati ono što želi biti tvoje.
Prozirna kao staklo kucam iznutra i vrištim.
Litar krvi spreman za uspavanku.
Raduj se bijelim noćima –
tonem u plavo.