What a feeling…
Pokušaj, prepustiti zvukovima sve svoje strahove da vrište, da lupaju, da stvore haos i iz njega izbace samo ono što nisam. Pusti neka vrijeme teče, i ako ponekad zadrhtim na spomen tvojih usana, biće da je značilo, i više nego što ti želim priznati. Nijema sam, riječi me izdaju i svaka želja odzvanja u meni …
Ostala sam, zakopana negdje između nikad i zauvijek. Spašavajući prolaznost, polako otimam ono što mi dolazi. On, sjedi kraj mene. Osjeća kap hladnoće, jedan odsutan pogled i boluje u modrim očima kojih više nema. Još uvijek u ljudima tražim, nešto čemu ne znam ni ime ni oblik, i svaki trenutak ispunjen prazninom stvara osjećaj pripadanja dok …
Izgužvanim riječima, tražim puteve bivanja, i svakim pretrpljenim udahom saplićem bol i lažem.. Lažem samo onima koji dodiruju slijepim pogledima, režu polomljenim osjećajima i plaše tihim strahovima. A ti...ne daj da prestanem biti ljubav, ako mi je to ime, ako se tako zovem, jer šta preostaje crvenim dlanovima sem divljih jecaja, ubranih u poljima uvenule sreće. Postajem, ostajem i izčeznem …
Sjećanje razbijeno u komade gleda me očima djeteta i svaki pokret koji napravim ostavlja otiske duboke i tijesne na duši koja se suši i osipa dok je raznose vjetrovi iz pukotina stvaranih vjekovima. Koliko snage treba ženi da nosi kofere svojih pogrešaka da ih ne krije i da ih se ne stidi kao kopiladi ostavljenih na …
Bježi od mene sve ono što sam poznavala, jer ni jedno slovo koje poznajem, ne prepoznaje riječ koju tražim. Možda moja lutanja nisu prešla dovoljno dalek put, da ti sa osmjehom ponovo dam sve nježnosti koje mi nedostaju da ispunim album svog sjećanja. Ostala sam zagluvujuće tiha u buci koja me žulja iznutra, nosi li ih se kao i kamenje u cipelama..ipak.. hodam …
Mnogo izgovorenih riječi, i to onih koje obećavaju kraj zakucane u početak, otimajući se bezobrazno drsko, usuđujuće. A ne žele pobjeći. Iako se lomim pod dodirima tvojih pogleda tražim svoj odraz u njima, cio - netaknut. Hoću li se naći u osmjehu tvojih smijalica ili će to biti još samo jedna zabluda o ljubavi, u koju …
Prestaću sanjati, tek onda kad me u snu probude, u zagrljaju nadanja i života utisnutog u očima onog ko posmatra. Neprobojne su brane samoobmane i istinskog pokolja koji nam prijeti iznutra, koji nas kida i razdvaja u odsustvu bola i samilosti. Prestaću sanjati, onda kad istrgnuta iz sopstvene duše zamotana u platno nevidiljivih boja …
Nećemo brisati vrijeme nepovratno samo dijelove koji prijete vječnosti. Zaborav je sve što sebi oprostimo i još jedna misao, uzidana u nas same. Možda nisam najviša kula, ali se gradim. I vjeruj koliko god se rušila uvijek će ostati temelji, i mjesto - gdje se kalemi ljubav. Postojmo da bismo se borili, ruke su nekad jedino što je potrebno …
