What a feeling…
Budi miran i tih, hoću da mi ostane trenutak kad smo se gledali zatvorenih očiju. Ne izusti na kraju sve ono što je htjelo glas početka. I molim te, budi pažljiv sa svime što dodirneš jer sad, baš ovdje - još jedan udisaj i više ne postojim(o). Krenula sam, ne znam kad, kud, ni gdje …
Nastavi čitati Zatvorenih očiju
Sanjala sam noćas kako odlazim, i svaki otisak stopala činio se lakim dok je nastajao, nije bilo boli, nije bilo osmjeha ni ničega što me podsjeća na ono što nemam. U jednoj ruci nosila sam tvoju dušu u drugoj čvrsto stisnuto parče tvoje kose i sve uspomene među zubima ugušene jezikom. Plakale su... Plakale su …
Ogoljenim glasovima ispuštam krike jer krenule su vode iz dubina, tekući pravcima nemogućih puteva. Ako me ujedeš za još jednu suzu to znači da se smo dva dijela. Postaješ proziran i go, a tek je počelo. Ona. Mjenja mjesto i vreme brzo kao misao, ko ne uhvati njene pokrete biće zabačen u kutak agonije obojene …
Pokušaj, prepustiti zvukovima sve svoje strahove da vrište, da lupaju, da stvore haos i iz njega izbace samo ono što nisam. Pusti neka vrijeme teče, i ako ponekad zadrhtim na spomen tvojih usana, biće da je značilo, i više nego što ti želim priznati. Nijema sam, riječi me izdaju i svaka želja odzvanja u meni …
Ostala sam, zakopana negdje između nikad i zauvijek. Spašavajući prolaznost, polako otimam ono što mi dolazi. On, sjedi kraj mene. Osjeća kap hladnoće, jedan odsutan pogled i boluje u modrim očima kojih više nema. Još uvijek u ljudima tražim, nešto čemu ne znam ni ime ni oblik, i svaki trenutak ispunjen prazninom stvara osjećaj pripadanja dok …
Izgužvanim riječima, tražim puteve bivanja, i svakim pretrpljenim udahom saplićem bol i lažem.. Lažem samo onima koji dodiruju slijepim pogledima, režu polomljenim osjećajima i plaše tihim strahovima. A ti...ne daj da prestanem biti ljubav, ako mi je to ime, ako se tako zovem, jer šta preostaje crvenim dlanovima sem divljih jecaja, ubranih u poljima uvenule sreće. Postajem, ostajem i izčeznem …
Sjećanje razbijeno u komade gleda me očima djeteta i svaki pokret koji napravim ostavlja otiske duboke i tijesne na duši koja se suši i osipa dok je raznose vjetrovi iz pukotina stvaranih vjekovima. Koliko snage treba ženi da nosi kofere svojih pogrešaka da ih ne krije i da ih se ne stidi kao kopiladi ostavljenih na …
Bježi od mene sve ono što sam poznavala, jer ni jedno slovo koje poznajem, ne prepoznaje riječ koju tražim. Možda moja lutanja nisu prešla dovoljno dalek put, da ti sa osmjehom ponovo dam sve nježnosti koje mi nedostaju da ispunim album svog sjećanja. Ostala sam zagluvujuće tiha u buci koja me žulja iznutra, nosi li ih se kao i kamenje u cipelama..ipak.. hodam …
