Putovanjima*

Zaronim u dubine na dah i tražim svjetlo u nama,
kad me povuku za jezik da pljunem u lice svemu što me rastavlja i sastavlja.
Ciglu po ciglu. Atom po atom.
Mač zaboden u srž ima dvije strane i jednu ranu.
Šta ako ne iskrvarim(o)?
Iščupaj mi iz krila pero i zagolicaj tabane usnule na prečicama koje nikud ne vode,
jer sad je vrijeme stvarnosti. – Otvori oči.
Probudi me samu na golom hladnom kamenju.
Mirišeš na kišu, vjetar i maglu,
pa ću zamišljati da sam ptica u oblacima koja vođena toplinom leti ka Suncu.
Feniks. U crvenom da izgorim i iz sivog da se rađam.
Biću mitološko. Biću prošlo. Biću buduće.
I ako išta između svega toga stane, biću i to! Obećavam,
ali ne ispunjavam..skoro pa ništa. Gadljiva sam na tu riječ.
Ne ljuti se. Poljubi me francuski, al’ ne zaboravi šta jesmo i nismo.
Upakovani u ambalaže bez etiketa idemo daljinama…
i kad je najteže neodustati,
i onda kad me nema dovoljno ni za sebe –
nauči me kako se (po)kreće ispočetka i (o)sjeća cijelim bićem.
Ciglu po ciglu. Atom po atom.

  • preporuka uz čitanje ovog gore napisanog teksta 😀

U plavom

Riječi su oštre i šiljate, skovane od olova.
I prokleta i sveta ne nazirem siluetu koja traži sebe
jer je sad sve dotiče, al’ je ništa ne dodiruje.
Izgubljeni u cirkusu očima klovna.
Smijeh na silu pred strahom –
da se ne zaboravim.
Hodamo na rukama i žongliramo naše duše nogama,
stisnute teškim zrakom.
Ako me osjetiš kao tupu bol u rebrima
udahni i izdahni,
i prestaću.
Možeš biti svačije tlo,
i nemati ono što želi biti tvoje.
Prozirna kao staklo kucam iznutra i vrištim.
Litar krvi spreman za uspavanku.
Raduj se bijelim noćima –
tonem u plavo.