Dvije prazne čaše

Ulične udubine bile su ispunjene vodom, hodala je polako s rasklopljenim kišobranom iako kiša više nije padala.

Imala je dovoljno vremena.

Da razmisli.

Da se predomisli.

Torba koju je držala jednom rukom postajala je sve teža, baci je na trotoar i zastade. Bila je u poznatom dijelu grada jer tu su nekad stanovali. Okrenula se oko sebe gledajući svaku zgradu.

  • Da..dobro.. – rekla je poluglasno i sklopila kišobran.

Izvadila je telefon iz džepa i otkucala sms prijateljici.

 Šetala sam okolo dobrih pola sata pa sam se i umorila, ali evo me sad pred zgradom idem to obavit. Javim ti se kasnije.

Sačekala je zvuk izvještaja, a zatim stavila telefon nazad u džep.

  • Kreten.. – reče saginjući se da pokupi kišobran i torbu na trotoaru.

Osjetila je da joj klecaju koljena, ali je bila svjesna da više nema smisla odugovlačiti i ušla u zgradu. Na njihovom prijašnjem sandučiću sada je pisalo neko novo ime – L. Knop.

Vidjevši da ne radi lift krenula je stepenicama do sedmog sprata. Da li zbog nervoze ili čiste radoznalosti  zastajala bi na svakom spratu i čitala imena stanara, bilo je tu dosta ljudi koje je poznavala. Gospođa Koviljka sa drugog, majstor Joza sa trećeg i njegova bivša žena sa četvrtog. Advokat Tomić i dalje je imao kancelariju u stanu na petom spratu, jadna njegova žena.

  • Oh, ma nije moguće .. – prenu je iz razmišljanja poznati glas. – Jelena jesi to ti dušo moja, jao kako si mi smršala, jedeš li išta?

Nije stigla ni da progovori a već je bila u zagrljaju bake koja je živila u stanu pored Tomića. Niska ženica sa sivom počešljanom kosom u čvrst konjski rep.

  • Ccc, a što si mi tako ublijedila sva..jesi dobro? E da znaš, juče napravih krofni trebalo unuci da mi dođu ali odgodiše pa sad ne znam šta ću s njima, dijelim komšijama.

Jelena je tad primjetila da baka drži prazan tanjir u rukama i krenu nešto da kaže ali baka bi brža.

  • Strašno.. nemamo lifta, opet je u kvaru ali odem sprat iznad ili sprat ispod na kafu pa ponesem i koju krofnu i tako… – pogladi se jednom rukom po kosi – od kud ti ovdje mila?
  • O, pa…došla sam. Ovaj, bila sam u prolazu..to jest, treba samo nešto da ostavim ovdje pa odoh. Žurim..kasnim već. – cupkala je s noge na nogu nervozno.

Baka skupi usne i nakrivi ih pomalo začuđena ovakim odgovorom.

  • Trebaš u toalet mila?
  • Oh – nasmija se Jelena – ne hvala vam, samo sam došla nešto da ostavim i idem.
  • Da kaže tebi teta Desanka nešto – namignu joj i približi se – šta god da je u pitanju to ne znači da se ne može svratit na šolju čaja i krofnu, a ako već kasniš šta će smetati još malo više kašnjenja… Znaš gdje sam – reče dotaknuvši joj mišicu.
  • Hvala vam ali zaista nemam kad. – nasmiješi se i krenu prema stepenicama.

Desanka ostade gledati za njom držeči tanjir čvrtsto na grudima objema rukama. Stajala je tu još neki trenutak na hodniku sretna što se jedva vidi u tom zamračenom prostoru i što nema nikoga, jer osjetila je tugu i prazninu koju ni jedan slatkiš ovog svijeta ne bi mogao ispuniti.

Jelena je osjećala da je Desankine oči prate te se trudila da hoda sigurno i odlučno iako su joj koljena opet klecala. Ne sjeća se kada je prošla šesti sprat i bila već na sedmom. Spustila je torbu u čula tup udarac o pod hodnika. To je to. Bila je pred vratima. Stan 32 L. Knop.

Opet je udahnula duboko. Da li da pozvoni ili da pokuca..došlo joj je da se nasmije samoj sebi oko takve glupe dileme, zar je bitno?

  • Glupačo, glupačo, glupačo…

Pozvonila je.
Nije se čulo ništa.
Pozvonila je opet.

  • Čujeeem, eto me – ženski glas s druge strane vrata.
  • E..to je ona vjerovatno..kako li izgleda. – pričala je sama sa sobom čekajući.

Čula je korake kako se približavaju vratima i okretanje ključa, zadržala je dah.
Kada su se otvorila vrata vidjela je debeljuškastu simpatičnu ženu u ogrnutu muškom košuljom. Da li je imala donji veš na sebi iili ne, Jelena nije bila sigurna.

  • Izvolite? Šta trebate? – reče prijatno s osmjehom.
  • Aaa..zdravo, ovaj, da došla sam da vam ostavim ovo – pruži joj torbu. – Pozdravite mog muža i recite mu da se za sve ostalo dogovorimo preko advokata. Doviđenja.

Rekavši to brzo se okrenula i krenula niz stepenice, da je ostala koji trenutak duže vidjela bi da je debeljuškasta simpatična žena bila u šoku i sa polu otvorenim ustima, držeći u ruci torbu kao da je usrana.

Jelena je bila na šestom spratu kad je ova polugola dotrčala do ograde stepenica i vikala

  •  Rekao da je slobodan! Nisam znalaaaa….

Osjećala se kao da je trčala maraton, a ne sišla niz pedesetak stepenica. Pozvonila je na vrata broj 30.

  • O, ipak si svratila, neka si..baš mi je drago, uđi..
  • Trebam u toalet..
  • O, naravno izvoli – Desanka se pomjeri u desnu stranu i pokaza joj rukom smjer.
  • Hvala vam.
  • Ma ništa, idem pristavit čaj.
  • Zar nemate nešto jače? – reče Jelena glasnije, zatvorišvi vrata toaleta.
  • Imam, dušo. Imam…

Stajala je malo pred vratima i slušala tiho Jelenino šmrcanje s druge strane, a zatim otišla do kuhinje, sklonila čajnik i našla dvije prazne čaše. Odnijela ih je u dnevnu sobu zajedno sa deset krofni. Stara vitrina osim što je krasila dnevnu sobu u sebi je krila litre alkohola. Desanka brzo pregleda sve što je imala tu i povika..

  • Može rakija?
Advertisements

9 komentara na “Dvije prazne čaše

Vaše mišljenje o...

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s