Opet počinju kiše

Danas je bio jedan od onih dana kad mrzim što je jutro, kad pomjeram alarm na svakih deset minuta ne bih li kako ubrala još koji minut sna..ali ležim, zgrčena na krevetu pokrivena sa skoro svim što imam u stanu i tresem se, grozničavo.

Nisam bolesna fizički – ne. Boli me duša, boli me vid, boli me sluh.

Ponovo zvoni alarm.

Sad je već 6 ujutro, krajnja granica dodatnog ležanja je pređena, ako želim stići na stanicu i na posao, sad – moram ustati. Zatvaram oči još jednom i slušam melodiju alarma. Shvatam da je vrijeme za neku drugu ova mi dosadila i prepadne me svaki put kad je čujem, jer me podsjeća na nešto neželjeno, nešto što me izvlači iz ovih kvadrata sigurnosti u kojima se osjećam nesretno. Sigurno nesretna – to mi je dijagnoza.

Samo je potrebno ustati, govorim  sebi. ..Ustani, molim te…

U sekundi bacam pokrivače sa sebe i pomireno ustajem.

Gasim alarm.

Do toaleta je nekoliko koraka, al ovog puta trčim,..jer – zakasniću. Stavši na hladne pločiće sjetim se papuča kraj kreveta.. kasno je za njih, izdrži. Cupkam…umivam se. Perem zube.

Pljunem mješavinu pljuvačke i paste za zube.
Krv u lavabou – opet bolesne desni.

Trčim ponovo u sobu i njušim odjeću od juče – ne smrdi. Sretno konstatujem i navlačim na sebe.

Galama prodire kroz zidove.
6:10… Imam još 8 minuta.

Galama ne prestaje. Među razbacanim stvarima po podu tražim torbu, nalazim je i u nju ubacujem uniformu sa sušilnika, izgužvanu.

Umorna sam, a tek je počeo dan.
Čujem kišu kako kuca na prozore. Psujem. Tražim gležnjerice. Opet psujem.
Sjetim se da sam ih ostavila kod Lare. U kesu ubacujem patike, a obuvam baletanke.

Kad stignem na posao preobuću se. Ubacujem u torbu jedan par čarapa, navlačim jaknu i tražim kišobran.
Pronađen! Malo polomljen, ali poslužiće.

6:15… Imam još 3 minute.

Izašla sam i okrenula ključ dva put. Galama je sve jača. Preskačem po dvije stepenice.
Pred ulazom gužva. Psujem. Zakasniću.

Nešto mi objašnjavaju. Ne čujem ih.
Žurim govorim. Žurim!
Autobus prilazi stajalištu. Trčim.
Ima mnogo ljudi. Stoji i čeka.

Stigla sam. Osmjeh. Ulazim. Sjedam. Nema osmjeha.
Primjećujem da ljudi oko mene nabiru noseve.
Ubrzo i ja njušim smrad. Spuštam pogled i gledam u baletanke.

Toplota mi navrire u obraze. Crvenim.
Polako gvirnem pod desnu baletanku.

Govno.

Crvenim još više. Shvatam čemu galama u zgradi. Neko se opet posrao na ulazu.

Kažu kad te posere ptica to je sreća, šta li je onda kad staneš u svjež ljudski drek?

Kiša je prestala. Ustajem. Izlazim na sledećem stajalištu. Psujem.
Sjedam na klupu, skidam baletanke. Bacam ih u kantu. Navlačim čarape, a za njima patike.

Jutarnja rekreacija.
Trčim na posao.

Odzvanja crkveno zvono…6:30.

I opet… počinje kiša.

Advertisements

18 komentara na “Opet počinju kiše

  1. Što se alarma tiče – NE postoji prijatna melodija za buđenje.
    A kiša pada da priguši alarm i opere gonce…
    To… ja iz ličnog iskustva. 🙂
    Pozdrav!

  2. Nikad neću naučiti.. Uporno omiljenu pesmu obesim na alarm, i omrznem je svim silama.
    A o ljubavi prema ponedeljku.. Malo je pogrdnih reči koje bi tu emociju iskazale kako dolikuje. 😀
    :-*

  3. Nemo Nihil

    Fino opisana ranojutarnja atmosfera.
    Interesantno je da meni zapravo nije bio potreban alarm jer sam se budio uvijek na vrijeme kao da sam progutao budilicu poput onog krokodila iz Petra Pana. Obzirom da sam radio na aerodromu, gnjavaža je započinjala u 8 h. No pustimo sada to.Nije važno.
    Lijepo si opisala grčevitu jutarnju dinamiku u kratkom štivu.
    Dokazuješ da ti leži pisanje bez obzira na format i stil.

  4. Odlično!:) Podsetila si me na moje dane života u Beogradu i trčanja na faks, ranom zorom, čekanja trole, ma, svakog trenutka od buđenja do izletanja napolje u “Manic Monday” stadijumu panike…inače, ja imam prirodni alarm, haha, budim se već godinama u isto vreme, kao da sam programirana…uglavnom, atmosferično kao i uvek, baš znaš dočarati, preneti čitaoca u opisanu situaciju, a to je veoma bitno. Samo napred!:*

    1. haha ja sam se jedan period budila u 8 svaki dan, al se poremetilo 😀

      elem, hvala ti, to mi je najdraze kad uspijem dočarati i prenijeti situaicju :*

Vaše mišljenje o...

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s