Jedi sine, jedi

Sunce je polako zalazilo te jeseni novembra hiljadudevesto i neke za brda u blizini njegove kuće.  On je stajao i čekao  pored ograde i svako toliko okretao glavu ka brdu.

Još malo…i otac će doći.

Kiša je padala cijeli dan, njegova pocjepana obuća presipala je prljavu vodu s jedne strane na drugu kad god bi pomjerio noge. Po dvorištu, bilo je blato – svuda. Nije mogao dugo stajati na jednom mjestu jer su stopala propadala po nekoliko centimera. Pružio je ruke ka ogradi i popeo se u nadi da se ona neće srušiti jer se ljuljala i pod to malo njegove težine. Čekao je i dalje.

Lice mu je bilo umazano od blata, plava prljava kosa bila je raščupana i preduga po jutrošnjem mišljenju negove majke, bojala se vaški pa je odlučila  da ga ošiša, skroz do glave.

Jovane, sutra da odeš kod kuma Kovoljke po makaze, vidi kakva ti je kosa.

Njegove plave oči gledale su je tužno, no ona to nije primjetila. Spustio je pogled ka starom parčetu hljeba koji mu je majka ostavila za doručak. I otkinuo parče.

Dobro majko.

Ruke  su mu bile kost i koža. Njegovo cijelo tijelo bilo je kost i koža koja visi na ogradi dvorišta.

Ježio se i stresao, bilo mu je hladno u ljetnjoj kratkoj košulji otkopčanoj do pupka jer nije imala dugmad. Njegova rebra prijeteći su virila ispod tkanine, a stomak mu je krčao. Prazan. Pantalone koje je nosio bile su pune pošivanja, majka je krpila što se moglo ostalo su zjapile rupe i njegova naježena koža.

Imao je devet godina. Dok su se druga djeca igrala on je pomagao majci oko kuće i u kući. Čuvao mlađu sestru kad majka ode u polje ili nadničenje. Nije se družio ni sa kim, nije išao u školu. To dvorište bilo je sav njegov život…

…i čekanje..stalno je čekao i stalno bio gladan.

Otac je radio u rudniku, za male pare, a i od tog malo, veći dio trošio na duvan i kafanu. Jovan je znao, ako začuje pjevanje to je znak da je otac bio u kafani, što je dalje značilo da je dobio nešto novca i možda kupio  hljeba ako se sjetio. A ako začuje poneku psovku, javljanje ptica i šuštane lišća iz šume onda je znao da otac nije dobio pare za taj dan rada. I suze bi mu odmah navrirale na oči.

Čekao je, a ruke su ga već boljele od držanja za ogradu.

Okrenuo je glavu prema brdu i sunca više nije bilo. Noć s mjesečinom koja obasjava njega, njegov dom, dvorište i prazan put.

Sine, ulazi u kuću, hladno je. Ovaj ko zna gdje je crk'o dabogda. 

Ma samo što nije došao majko, mislim da ga čujem. 

Stajala je bespomoćna na pragu i gušila suze. Njena kratka crna kosa bila je ulijepljena od znoja i prljavstine. Odjeća na njoj bila je tanka, stajala je na pragu grleći se rukama i trljajući o mišice. Tresla se i od hladnoće i od bijesa. Osjećala se sretnom i krivom što je poželjela da joj se muž ni ne pojavi, da pogine u tom rudniku i nikad se ne vrati. I zašto ga zaboga ne napusti, spakuje djecu i ode? U tom vrtlogu misli beba u kolijevci  zaplaka te je vrati u realnost. Brzim bosnim koracima po zemljanom blatljavom podu kuće otišla je do nje i zanjihala kolijevku, a potom tiho zapjevala.

Jovan je čuo sestrim plač, a zatim tiho majčino pjevanje te odluči sići sa ograde i otići u kuću da se ugrije.

Jovane, dijete jesi to ti..?
Ko je to?
Oj, komšinka Rada je… je l’ ti mater u kući?
Jest, teta Rado.. uspavljuje seku..
Dobro sine, hvala ti…

Priđe mu i pomilova ga po kosi,a iza nje kroz mjesećinu ugleda kako idu još dva čovjeka u finim odijelima glasno psujući. Jedan je štapom održavao ravnotežu da ne padne u blato.

Gospodo molim vas da pazite kako pričate dijete je ovdje.
Izvinite gospo'ja Rado, ali..
‘ajde boga vam zar nikada niste vidjeli blato, ne kukajte….

Prošli su kraj njega i tad je vidio da su to dva policajca. Prepao se, zatim otrčao  pored njih i nekoliko trenutaka prije ušao u kuću.

Majko evo došla policija..
Policija? O živote…
Khm…Dobro veče gospođo..
Kakvo crno dobro… 

Reče ona privukavši Jovana sebi.

Šta je bilo, napio se i ubio nekoga?
Jelena molim te smiri se nije to što misliš…
Rado znaš da..
Dakle,..gospođo Jelena, vaš muž nikoga nije ubio, daleko bilo… nit se napio. Nego je napadnut danas oko 15 časova ispred pekare. Nije životno ugrožen, ali se nalazi u bolnici. 

Jelena je sjela na stolicu, blijeda.
A zašto? Zbog čega?
To je još u istrazi, ali smo saznavši vaše ..ovaj, okolnosti.. došli da vas odvezemo da ga posjetite. On nam je čak rekao da vjerovatno nećete htjeti i da džaba dolazimo pa je poslao  ovo.

Policajac pruži nešto umotao dječaku u ruke. Jovan se tresao i bojažljivo uze smotuljak.

Pa gospodo policajci u pravu je bio, neću ići. A nemam ni novca da platim bolnicu, nek mu oni jarani iz kafane plate liječenje.
Jelo..
Ne Rado, ne idem. 

Beba je ponovo zaplakala, Jelena ustade  i ode do nje.

Jovan je stajao još sa smotuljkom u rukama, zbunjen sa svim što se trenutno dešava. Ostali su još čekali neku Jeleninu  reakciju.

Želite li mu nešto poručiti?
Ne!
Sigurni ste?
Da! Molim vas idite… Rado, molim te isprati ih.
Hoću dušo.

Njih dvije su razmijenile jedan kratak pogled razumjevanja. Kimnula je glavom i dala znak policajcima da izađu. Poželjeli su joj ugodan ostatak večeri s nadom da će joj se muž brzo opraviti i obećanjem da će istragu izvršiti do kraja.

I kroz nekoliko trenutaka ostaše njih troje opet sami, uslijedila je jedna teška tišina koju je prekinulo Jovanovo kruljenje stomaka. Jelena više nije skrivala suze okrenula se prema Jovanu i odmotala ono što je držao u rukama. Bila je to velika vekna hljeba i flaša mlijeka.

Idi sine, jedi…

Klimnuo je glavom i otišao  do starog drvenog stola, nasuo u lonče mlijeka i otkinuo parče hljeba.

Majko…

Prišla mu je i poljubila ga u obraz, osjetio je toplotu njenog lica mokrog od suza.

Jedi, sine… jedi.

Advertisements

22 komentara na “Jedi sine, jedi

  1. Slavo, ovo je tako moćno i potresno, naježila sam se čitajući. Naturalizam u svom punom sjaju, sa primesama one mračne atmosfere naših pripovedaka s početka XX veka….ODLIČNO!:)
    P.S. Sviđa mi se odnos deskripcije, psihološkog toka i dijaloga – ničeg previše, sve se tako prirodno smenjuje, preliva jedno u drugo. I ovi skokovi sa Jovanove tačke gledišta na majčinu – neprimetno, znalački.
    Samo napred.:)

  2. Jel, čija si ti, mala?

    Mogla sam izabrati bilo koji dan za čitanje ove potresne, teške, mučne priče, a odabrah baš neki turoban, današnji, pa mi sve ovo još teže palo… Priča majstorski napisana, kao kad slikar kičicom slika, tako je ovo rečima iskazano na jako, jako upečatljiv način.
    Svaka čast, Slavo, ruka ti se pozlatila.

Vaše mišljenje o...

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s