Petnaest godina ničega

Duga staza posuta sitnim kamenjem, na svakih pet metara po jedna klupa. Brojim ih i svaka neparna je zauzeta. Okupiram se mišlju o klupama, drvenim,… sa urezanim inicijalima, imenima i ponegdje zalijepljenom žvakom.

Parkovi su oduvijek bili njena zanimacija, još dok je stanovala u centru grada svaki dan je odlazila u jedan od tri koja su postojala tu u blizini njenog stana. Voljela je tu nepostojanost postojanja. Drugi nisu primjećivali nju ili ako bi je primjetili gledali bi kroz nju, kao da je  nevidljiva i to joj je odgovaralo. U lijevom đepu nosila je kiflu kupljenu tog jutra u obližnjoj pekari. Šetala bi polako sitnim zamišljenim koracima do jezera i tamo vadila kiflu iz džepa i hranila ribe. Svaki put bi zanemarila znak upozorenja da posjetioci ne bacaju hranu životinajma u jezeru. Bilo je to nešto jače od nje, podsjećalo je na staru kuću pored jezera u kojoj je odrasla.

Svaki dan je obećavala sebi da će otići tamo jednog dana, čim prije mogne.

Iz desnog džepa izvadila je knjigu u kojoj je bilo parče presmotanog papira i počela čitati prvo naglas, a zatim u sebi.

Dragi Petre,

Danas je petnaest godina od kako smo prestali komunicirati, biću iskrena ovaj put prema tebi, htjela bih da konačno zaboravimo razloga zašto se mrzimo. Nemam više snage. Svake godine na taj dan nazovem te i kad se javiš, ćutim. Jer znam da bi me mrzio još više jer sam prekršila naš dogovor. I tako čutim, dok ti vičeš u slušalicu “Halo!” “Čujete li me?” “Ko je to?”.  Tih nekoliko trenutaka uopšte ne dišem. Već  sklopim oči i zamišljam kako izgledaš, da li se ugojio, da li si osijedio imalo ili ona tvoja kosa crna kao čađ i dalje prkosi godinama. Inati se.

Pomisliš li ikada na ono što smo uradili i zašto smo to uradili, zašto smo povrijeđivali jedno drugo? U jedno sam sigurna,  da je to začeto bilo začeto iz ljubavi, voljeli smo se iako to sebi nismo htjeli priznati. Bili smo mladi, zaluđeni revolucijama, porocima, ponosom. Voljeli smo tu zemlju u kojoj smo rođeni i sve bismo za nju dali. Tad… tad sam još uvijek vjerovala u ljude, u borbu, u nadu …u ljubav prema svemu.

Da li bi vratili sve što smo jedno drugom rekli ili je to bilo zaista ono što smo tog trena mislili jedno o drugom istinski. Da li si ti bio neodgovorna svinja, a ja razmažena glupača koja je tada mislila samo na sebe. Koja je mislila da može sve sama, ponesena krilima koja zapravo još nisu bila dovoljno izrasla da poletim i odletim i vinem se visoko iznad svega, iznad svih.

Bio je to nepromišjen način da ti se osvetim, a zapravo sam time ubila ne samo to začeto, već svoj dio tebe i tvoj dio mene. Zauvijek.

Kad si saznao, osjetila sam u tvom pogledu da me više nema, da više nismo ništa, da smo stranci i to me boljelo više od onoga iščupanog iz mene sedam dana ranije, te rane više nisu boljele kao ta urezana u mojim očima tvojim pogledom. Zauvijek.

Znam da sam od tog trenutka bila mrtva za tebe, ali ta količina mržnje je samo odraz onoga koliko smo se voljeli. Druga strana medalje našeg neznanja, neumijeća, života kojeg nismo imali.

Čestitam nam,
petnaest godina ničega.

Gledala je u riječi koje je napisala te noći. Vjetar oko nje je nosio opalo požutjelo lišće. Čula je dječiju vrisku sa obližnje ljuljaške. Razgovor dva starija čovjeka o poskupljenju struje i činilo joj se kao da se to sve dešava mimo nje, u nekoj drugoj dimenziji i da nije tu.

Okrenula je glavu i zamagljenim očima ugledala klupu i instiktivno krenula prema njoj jer je osjetila slabost i kao da će pasti.

Ova mora da je parna, niko na njoj ne sjedi. Dobro, sjedim sad ja. Da li to znači da je onda ipak neparna?

Izvinite, znate li možda da li je ova klupa parna ili neparna? 

Stariji par koji je prolazio tuda gledao je u nju čudno, zastali su i zbunjeno odgovorili da ne znaju. Inače nisu odavde, došli su samo kod ćerke u posjetu na nekoliko dana da pričuvaju unuke. Potom nastaviše hodati još dvaput se okrenuvši prema njoj, nesigurni da li da je ostave tu samu …i otišli.

Sjedila je tu još pola sata, posmatrajući jezero, drveće, ljude i životinje. Jesen je bila njeno omiljeno godišnje doba. Iz ruke joj je vjetar istrgnuo psimo a da ona nije ni primjetila. Potom joj priđe covjek sa koferom pruživši joj odneseno parče papira. Odsutno je kimnula glavom i uhvativši njegov pogled zbunila se. Uzela papir i zgužvala ga.

Hv..hvala vam…Hvala vam.

Naglo ustade pritisnuvši knjigu snažno uz grudi i ode bez pozdrava, ostavivši čovjeka da stoji i gleda za njom, dok je nesigurno koračala po sjećanjima, uvelom lišću i sitnom kamenju staze parkovske jeseni koju je voljela.

Advertisements

11 komentara na “Petnaest godina ničega

  1. Ivan

    Ženski rukopis koji je proživljen. Za razliku od tekstova gdje se stavljaš u mušku ulogu, ovdje si definitivno kod kuće.

Vaše mišljenje o...

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s