France Prešeren – slovenački pjesnik i pravnik

20160823_171504

Živ narod svaki da je                                     
što dočekati želi dan,                              
da, kud god  sunce sjaje,                                    
sa svijeta razdor bude zgnan,                                     
slobodni                                                                          
da su svi,
a susjed, brat, ne dušman zli!

          Živé naj vsi naródi,
                                                ki hrepené dočakat dan,
                                 ko, koder sonce hodi, 
                                     prepir iz svéta bo pregnan, 
                                                                     ko rojak
                                                               prost bo vsak,
                                     ne vrag, le sosed bo mejak!  

                     

Stihovi s početka teksta su  sedma strofa Prešerenove Zdravljice tj. Zdravice koja je državna himna  Republike Slovenije.

Rođen je 3. decembra 1800. godine u Vrbi kao prvi sin i treće dijete Šimena Prešerena i majke Mine(rođ. Svetina). Imao je sedmoro braće i sestara. Selo u kom je rođen nalazi se kod Žirovnice, nepun sat udaljeno od Bleda. Godine 1808. poslali su ga očevom stricu Jožefu Preterenu, svešteniku u želji da i France jednog dana (kao i svi u porodici) postane sveštenik. Očev stric mu je omogućio školovanje i uputio ga u Ribnicu kod svog prijatelja. Tamo je France išao u školu sve do 1812. godine. Boravak tamo mu nije ostao u radosnom sjećanju, iako je bio odličan učenik i bio upisan u zlatnu knjigu odličnih učenika. U Ljubljanu je 1812. godine završio 3. razred osnovne, a godinu posle prešao u ljubljansku gimnaziju koju je pohađao sve do 1819. godine.

Te godine sprijateljio se sa  tri godine starijim Matijom Čopom i upoznao sa Andrejem Smoletom koji će kasnije postati njegov veliki prijatelj.

U jesen 1821. god. Prešeren je otišao u Beč gdje je pohađao 3. godinu filozofije i uprkos željama roditelja da upiše bogosloviju odlučio se studirati pravo koje je i upisao naredne godine. U početku je teško živio, a zatim je dobio Knafijevu stipendiju, namjenjenu slovenskim visokoškolcima. Neki period pomagao je i kao kućni učitelj u Klinkovstromovom zavodu za plemićku mladež, gdje je boravio i mladi grof Auersperg (Turjački), kasnije poznati njemački pjesnik Anastazij Grun, i Prešenov veliki prijatelj. Prvi svezak svojih pjesama France je pokazao uglednom jezikoslovcu i bečkom dvorskom knjižničaru Jerneju Kopitaru koji mu je savjetovao da ih spremi u ladicu i uzme pilu u ruke. Takođe u Beču se upoznao i sa Ladislavom Čelakovskim.

U svojoj 27. godini (1827.) dvanaestog decembra u ljubljanskom časopisu “Illyrishes Blatt” (Ilirski list) objavio je prvu pjesmu (Dekletom) Djevojkama, zajedno sa vlastitim prevodom na njemački. Ta ista godina je važna i po još jednoj stvari, a to je ta da je dobio naslov doktora prava i definitivno se vratio u Ljubljanu.

DJEVOJKAMA

Padala je s neba mana
Židovima poput spasa,
nestala bi istog dana
ne skupi li se toga časa.

Kako lijepo rosa blista,
dok jutarnji hlad ne mine!
Tek što sunce grane, čista
izgubi se od topline.

Vedro cvati ruža svaka
u proljetno doba, mlada;
dođe grom i kiša jaka,
lijepo cvijeće tad joj pada.

Mana, rosa su i ruža
vaša mladost, djeve, znate!
nek ne spava, nek se pruža,
dok joj zlatna ljeta cvate.

Momke skupljaš s puno dara,
oholiš se, jer si divna;
čuvaj se da sama, stara,
ne zaplačeš na sve kivna!

Kao advokatski pripravnik počeo je raditi 1828. godine kod dr Leopolda Baumgartena, a zatim je godinu dana radio kao neplaćeni pripravnik u prokuraturi u Ljubljani, gdje mu je predstojnik bio Anton pl. Scheuchensteuel, otac Antona Scheuchensteuela, koji mu je u školi neprestano bio takmac u učenju i kao plemićki sin stalno pred njim. Nakon dva pokušaja da dobije plaćenu službu Prešeren je 1831. u decembru napustio to mjesto.

Godine 1832. spremao se za sudski i advokatski ispit koji je i položio te godine u aprilu. Povratkom u Ljubljanu nastavio je raditi kod Baumgartena. Iste godine zatražio je samostalnu advokaturu i bio odbijen. Time počinje njegova 14-godišnja borba da je dobije. U drugoj polovini iste godine napisao je ciklus Soneti nesreće(izdvojiću jednog od njih).

O Vrbo, sretno drago selo moje,
gdje kuća moga oca stoji stara
za naukom da žeđ me iz tvog čara
odvukla nije, podla zmija to je,

spoznao ne bih da se sve to što je
sanjalo srce, sad u otrov stvara;
da me u samog sebe vjera vara,
igračka ne bih bio sudbe svoje!

Radinu ruku, srce vjerno tada
miraz, što ga nema milijunarka,
izabrana djeva dala bi mi mlada;

i plovila bi mirno moja barka;
od vatre dom i pšenicu od grada
čuvo bi susjed moj – zvon svetog Marka.

Trinaestog jula 1833. izlaze njegove Gazele. Te iste godine 6. aprila u trnovskoj crkvi, u blizini Ljubljane desio se sudbonosni susret između njega i Julije Primic, iako je najvjerovatnije da ju je Prešeren sreo dvije godine ranije kad počinje pisati svoje prve ljubavne ispovjesti Juliji.  Gazele su namjenjene njoj., a “Julijino doba” traje sve do 1838.

20160823_171005
Julija Primic naslikana u vrijeme kada je već bila udata za Scheuchensteuela. Matevž Langus(koji ju je naslikao) je još imao sliku kod sebe kada je nastao Prešerenov sonet “Mnogi od Rima i u Kampostelje” s akrostihom Matevžu Langusu. Juliji, svojoj “Lauri” Prešeren je posvetio veliki i najznačajniji dio svog stvaralaštva, osim već spomenutih “Gazela” i “Sonetni vijenac” s njenim imenom u akrostihu.

Iz Gazela:

Smijem li, često pitah oka dva,
ljubit te; tko da odgovor mi da.
Iz daljeg, draga, ljubazno me gledaš;
kad prođem digneš nos ohola sva.
Ako se k tebi okrenu mi zjene,
ne daš se gledat oku koje sja;
ali ako druge djevojke ja gledam,
sakriti ljutnju ne znaš, svjet to zna.
Da li me tako ljubiš ili mrziš,
ugodit tebi, jadan ne znam ja.

Prvog marta 1834. Prešeren stupa kao pripravnik u ured svog školskog druga i prijatelja, advokata dr Blaža Chrobatha(Horvata), kod kojeg je ostao čitavih 12 godina. Iste godine 22. februara  izlazi Prešerenov Sonetni vijenac kao poseban prilog “Ilirskog lista”. Vijenac je zbog svog akrostiha izazvao bijes i ogorčenje kod Primičovih, a to je Prešerena nagnalo da odmah napiše cijeli ciklus “Soneta opravdanja” od kojih je neke objavio u IL 1836. i 1837.

Iz Sonetnog vijenca:

Poet tvoj nov Slovencu vijenac vije,
i plete da ga petnaest soneta,
da “magistrale”, što se triput sreta,
svih drugih skupa veže harmonija.

Izvire iz nejg, u nj se opet slije
po redu svaka pjesma iz tog spleta;
slijedeća krajem prednje je začeta;
pjesnik je jednak vijencu poezije;

U jednu ljubav misli su slivene,
i tamo gdje su noći u san pale,
svaka se opet kad dan svane, prene.

Ti si života moga “magistrale”,
on glasit će se kad ne bude mene,
rana je spomen on i tvoje hvale.

Godine 1835. utopio mu se priajtelj Matija Čop, što je Prešerena bacilo u krajnji očaj zajedno sa Julijinom nezainteresovanoscu za njega i nejgove pjesme, a 1836. izdaje Krštenje na Savici, spjev posvećen Čopovoj uspomeni.

20160823_171122
Justin Elko: Prešeren kod Čopa (Crtež Perom 1937.) Matija Čop(1797-1835), bio je najprisniji Prešerenov prijatelj. Izvanredno obrazovan, govorio je 19 jezika i poznavao savršeno dobro evropsku književnost. U svojoj je biblioteci, u času prerane smrti imao 2000 knjiga. Prešeren je bio vrlo potresen Čopovom smrću, posvetio mu je nekoliko pjesmama u kojima je bol za izgubljenim prijateljem povezao s dubokim domoljubnim čuvstvom.

(Nadgrobni natpisi)
Matiji Čopu

Cijele Evrope jezike je znao
govorit, taj što spi u raki toj;
umjetnost tek je ljubio, bje žao
svakog mu trena kad ne služi njoj;
u Lvovu, u Rijeci, u Ljubljani
učitelj bješe, mladim predan cio;
da su mu duži časi bili dani,
narod bi djelom prosvijetlio bio.
Pisati tek što poče, stare Slave
buditi rod – odnese val ga Save!

Godine 1838. ljubav prema Juliji počela se hladiti, u tom periodu kod Chrobathovih upoznaje Anu Jelovšek, drugu ženu presudnu za njegov život. Bila je ćerka siromašnih roditelja iz ljubljanskog predgrađa, koja je naprije bila u službi Julijine majke, Julijane Primic, kume joj na krštenju, a zatim je od 1836. kod Chrobathovih bila dadilja. Kad je Prešeren upoznao imala je 15 godina (rođena 1823. godine). S njim je već 1839., dobio ćerku Tereziju(Reziku) koja je nakog godinu dana umrla, zatim ćerku Ernestinu 1842., te sina Franceta 1845. (umro 1855).

20160823_172030
Ana Jelovšek (1823- 1875) na fotografiji iz 1874. godine.

 Treći put mu odbijaju molbu za samostalnu advokaturu 1840. godine, a razdiru ga i nesuglasice nastale između njega i Ane, koja odlučno zahtjeva legalnu bračnu zajednicu na koju se Prešeren nije mogao  odlučiti. Pod pritiskom problema sve češće se prepuštao krčmi i vinu i zanemarovao je svoj pjesnički rad. Odlazio je u krčmu “V pekel” (U pakao), na ondašnjem Kongresnom trgu u Ljubljani, koju je držala njegova prijateljica Metka Podbojeva čijoj se ćerki Jerici vrlo ozbiljno udvarao. Te iste godine na rukama mu je umro prijatelj Smole, a dvije godine kasnije umire mu i majka.

U peroodu od 1840. do 1846, uz sve nedaće koje su ga zadesile nastaju neke odlične pjesme među kojima valja izdvojiti Zdravicu (1844), baladu Neistrunulo srce (1845) i pjesma Nevjenčana mati (1844), nastalu povodom rođenja njegove ćerke Ernestine. U tom periodu javljaju mu se već prvi znaci bolesti (ciroze jetre) od koje će kasnije i umrijeti.

Avgusta 1846. konačno je udovoljeno njegovoj molbi te je imenovan za advokata u Kranju. Tamo se napokon sredio i skrasio, i pokušavao izmiriti s Anom, s kojom se posvađao sumnjajući u očinstvo njihovog trećeg djeteta, sina Franceta, ali tad je već sve bilo prekasno. Iste godine počeo je priređivati za štampu svoju zbirku Poezije koja je nakon što je prošla cenzuru Farana Miklošiča izašla 1847. u Ljubljani. Štampao ju je Jožef Blaznik u 1200 primjeraka. Prešeren je do svoje smrti prodao 350, a 100 razdijelio prijateljima i poznanicima.

Godine 1848. poslednji put je posjetio Ljubljanu, a u novembru je pao u postelju. Te godine mu umire prijatelj i dugogodišnji šef Chrobath, što ga je toliko potreslo da je pokušao sebi oduzeti život.

Nekoliko mjeseci kasnije 8. februara 1849. u 8 sati ujturo umire u teškim mukama od ciroze jetre. Ukopan je 10. februara u Kranju. Njegova književna ostavština dospjela je u ruke nekadašnjeg licejskog profesora Jožefa Dagerina, koji ju je većinu dao uništiti.

Memento mori

Trajnost života našega je kratka.
Tolike znance zasu šaka blata!
Noću i danju zjape groba vrata;
al o tom nema kalendar podatka.

Od smrti koža ne štiti nas glatka,
i neće nas otkupit hrpe zlata,
nit će odagnat od nas toga tata
buka veselja, nit pjesma slatka.

Nek pomisli, tko god svijet slijepo žudi
i od užitka do užitka bludi,
da žetva smrti svakog dana zori.

Moguće, taj što veseo sad pjeva
iz mrtvačke će škrinje pod kraj dneva
šutke zatrubit nam: “Memento mori!”

Ćerka Ernestina

20160823_171937
Ernestina Jelovšek, na fotografiji iz 1875. godine.

Posjećivala je bolesnog oca u Kranju i to je, kao i mnoge druge detalje, zabilježila u svojim Uspomenama na Prešerna, koje su 1903. godine izašle u Ljubljani. U svojoj 75. godini umrla je u ljubljanskoj ubožnici, 1917. godine.

Iz Uspomena na Prešerna:

Lice mu je bilo zdravo crveno i ponešto od sunca opaljeno, čelo bijelo i ne previsoko, jer je imao vrlo bujnu kosu; moja je mati tvrdila da je to najljepše čelo koje je ikad vidjela. Oči, sive, i malo manje, imao je samo napola otvorene; njegov je pogled bio po običaju ozbiljan i davao je očima nešto mutno, zbog čega su ljudi zaključili da izgleda mrko. Samo kad je bio uzbuđen, npr. veseo ili ljut, zaiskrilo bi mu oko i silovita bi zraka pogodila predmet njegove ljubavi ili nejgove ljutnje. Mojoj je materi govorio da vidi u dno ljudske duše, i bilo bi ga nemoguće prevariti. Obrve su mu bile sjajne i guste, nos produgast i pomalo zakrivljen, usta malena, usnice fine, gornja je ponešto visila preko donje. Kad mu se tresla donja usnica, znalo se da je uzbuđen, jer nikada nije izgubio trijezno rasuđivanje. Brada mu je bila okrugla i meka s plitkom jamicom. Njegov je pogled bio gotovo oštar, a oko usnica je imao izraz iskrene prostosrdačnosti i blagosti. Kosu, koja je bila vrlo gusta, mekana i sjajna, tamnosmeđa, gotovo crna, obično je nosio vrlo dugu…

Lice mu je bilo izduženo. Hodao nikada nije uspravno, nego obično bio malo pognut. Koračao je naglo; a kad bi bio razjaren, ljut, gotovo je trčao; ponekad je opet išao beskrajno polako i pogureno. Koraci su mu bili kratki i gusti, i jednu je nogu malo vukao za sobom. I premda je bio seljački sin, imao je male ruke i noge.

Njegov je rukopis bio lijep i čitak.
Imao je odlično pamćenje.

O Juliji:

Julija je bila plavokosa. Imala je modre oči, posebnu lijepu blistavu put i rumeno, ružičasto lice. Bla je malena i nježna. Njena majka bi često uzdisala: “Kad bi Julija bila barem za glavu viša!”. Imala je takođe jedno rame više od drugoga. Kad je godine 1933. moja majka došla u kuću, Julija je već bila zaručena s gospodinom pl. Scheuchenstuelom, koji inače nije bio naročito ljubazan, no zato je bio vrlo bogat; ali gospođa Primičeva nije dopustila svojoj ćerki da se uda prije nego napuni 24 godine.

Toliko od mene u ovom postu, nadam se da sam  barem malo približila veličinu ovog pjesnika i njegov rad.  Cijelu Zdravljicu(Zdravicu), kao još neke pjesme nisam uvrstila u post jer lako ih možete naći na internetu.

Hvala na čitanju.

PJESNIKU

Tko zna
razvedrit noć tamnu, što duh muči, zla!

Tko stane
gnati kopca koji srcu kljuje rane
od zore do mraka, od mraka dok svane!

Tko uči
izbrisati spomen na sve što se sluči
skriti oku očaj budući, pun žuči,
pobjeći praznini, koja sada muči!

Kako
pjesnik hoćeš bit, a teško ti je tako
u prsima nosit il nebo i pako!

Tu
kob ti shvati, snosi bez spokojstva nju.

___________________________________________________

20160823_171642

Napomena: Knjiga koju sam iskoristila za ovaj post štampana je 1982. na hrvatskom jeziku, pa sam ja većinom tako pisala i ovdje (sve pjesme su izvorno iz te knjige, jedino što nisam uspjela pisati neke riječi sa akcentima kako bi se bolje razumjelo i dočaralo ono što je napisano) ovo navodim čisto iz razloga da se ogradim do gluposti koje bi možda nekome mogle pasti na pamet. Uostalom kao što sam i  prijatelju rekla, ova knjiga je pravi dragulj. Sve Prešerenove pjesme na jednom mjestu uklopljene i  isprepletene  sa životom: prijateljstvima, ljubavima, patnjama i fotografijama ljudi koji mu bili sve to navedeno. Takođe, dodatak ovoj knjizi je i gramofonska ploča sa recitovanim pjesmama. Jedno još što mi preostaje jeste reći jedno veliko “Svaka čast” i “Hvala” urednicima ove knjige koji su se zaista potrudili da naprave nešto zaista vrijedno, što će trajati dok je i nas.

Dugo se nadah, bojah ja,
prođe me strah i nada sva;
srce je prazno, u njem jad
nadu i strah bi natrag sad.

Advertisements

Vaše mišljenje o...

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s