Potraga za vječnošću

– Zašto moramo umrijeti?

Pitala me sjedeći kraj mene na klupi ispred kina, jele smo kokice i rukama tjerale mušice. Zezala sam je da mušice idu na govanca, to najviše vole. Cerekala se nekoliko minuta.

-Aaa daaaaaj, nije tačno i njima mirišu kokice kao i nama.

Isplazila mi se i uzela punu šaku tih bijelih malih čudovišta koje smo obje obožavale i strpala u usta. Pokušala je opet progovorit pa sam se sad ja njoj smijala.

– Nemoj se udavit.. molim te.
– Nisi mi odfovorfila….

Nije zaboravila pitanje, a ja sam kupovala vrijeme da smislim odgovor. Često me je znala iznenaditi takvim pitanjima,  čita li krišom očevu kolekciju filozofskih knjiga za koje sam se ja pravila da ne postoje?

Bio je profersor na filozofskom fakultetu …do prije dvije godine.

– Kao i sve na ovom svijetu i mi imamo rok trajanja Saro. To su neke stvari o kojima ne vrijedi razmišljati nego prihvatit’ takve kakve su. Ali to ne znači da vrijeme koje imamo ne možemo iskoristiti najbolje što možemo.

Gledala me stisnutih očiju i iskrivljenih usana, kao da baš i nije zadovoljna odgovorom.

– Ahaaaa, ali ja ne želim umrijeti Dunja, a ne želim ni da ti, mama, baba Ljuba i Maks umrete. Zar ne postoji način da živimo vječno?
– Paaa…možda i postoji… potražićemo ga zajedno, važi?

Primakla se i naslonila glavu na mene.

– Važi, a kad?
– Može sutra ujutro posle doručka?  Povešćemo i Maksa da nam pomogne.
– Dogovoreno.

Zijevnula je, osjetila sam da je hvata san u to toplo avgustovsko veče ispred kina, Marko opet nije došao. Neka… više ga neću čekati.

Poljubila sam joj pletenice sprecijalno napravljene za večeras.

– Mišu, spava ti se?
– Mhmmm….
-Idemo kući, nosiću te…

Zagrlila me oko vrata i zaspala, nosila sam je kilometar do kuće upetljana u misli o smrti. Srela sam usput Marka ruku pod ruku sa nekom crnokosom djevojkom. Pretvarali smo se da se ne poznajemo.

Nije zabolilo, a ionako imam sutra preča posla.

Potragu za vječnošću.

Advertisements

20 komentara na “Potraga za vječnošću

  1. Tako jednostavno, a tako lepo.
    Podseća me na moje detinjstvo i ja sam se uvek pitala isto pitanje, zašto ne možemo večno da živimo.
    Baš, baš mi se svideo ovaj post.

  2. Prelepa minijatura, kao i Ivanu podsetila me na detinjstvo i neke drage prozne pisce za mlade – tako je jednostavno, svakidašnjim jezikom i slikama predočeno, a toplo, setno i univerzalno ljudsko. Kroz naizgled običnu epizodu, dotičeš dublju problematiku. I budiš nadu. Šta su to prave stvari, npr. 🙂
    BRAVO. Mnogo mi se dopada tvoj stil.:))))

  3. Slavica

    Jako me je dodirnulo…i razalostilo…moje misli nisu samo o smrti , nego i o dalekoj domovini…..hvala Slavo…nemoj svoj san nikada da prestanes da zivis…..

  4. fashionbysany

    Sjajan post, divna ljudska priča. Iako je priča o vječnosti i smrti osnovni motiv, mene je dotakao lajtmotiv o nedolasku, čekanju, odlasku, odustajanju… Baš mi se dopala crtica, odlično ti leži ovaj prozni oblik.

Vaše mišljenje o...

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s