Pismo, Amelija

amelija“Draga Amelija,

Ni sve propasti koje se okomiše na nas
Odnoseći sve krhko pred sobom
Ne uništiše volju i jačinu onih koji s razlogom postoje.

Neću se sjećati nekih ljudi,
Osim u skrivenom kutku mog , ponekad nejasnog razuma
S kojim se svađam uveliko svakog dana u poslednje vrijeme.

Više ne pišem, nemam kome, nemam za šta.
Ponekad mi nalete misli nekakvih govora
Koje možda nekom nekad i ispričam
Ili ugušim zaboravom, koji mi se često omakne.

Ako sam u trenutcima i bila loša prema tebi i prema drugima
Znaj da je to za vas iskustvo više, a meni sreća manje.
Za sve sam te spremala, samo za jedno nisam
I to ćemo obje debelo platiti.

A ovdje…Ovdje vlada neko stanje transa, otresanja rukama
I slijeganja ramenima.
Zar je sve prepušteno samo sebi, zar više ništa nije važno.
Sve nam uzeše..ni duša ne osta.

A ti mi nedostaješ, da smišljamo priče ko onomad
U sijenjaku pokraj štale tvog, sada već,pokojnog oca
Dok je valjajući se po blatu nosio u sebi
zadnju kap kafanske rakije.

I sad, u ove stare dane, sjećam se stida u tvojim očima
I riječi koje je tvoja majka nedugo potom izrekla:
„Amelija uskoro ćeš na put, spremi kofer! Sutra putujemo.“

Više te nikad nisam vidjela.
Čudni su putevi života, nadam se da si ti bila jedna od onih
s razlogom.
Ma zapravo, znam da jesi..osjećam to.”

Advertisements

Vaše mišljenje o...

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s